Kako roditelji mogu da prepoznaju da dete školskog uzrasta treba podršku psihologa?
Kako roditelji mogu da prepoznaju da dete školskog uzrasta treba dodatnu pažnju i eventualni rad sa pedagogom, psihologom ili psihoterapeutom?
Nepokazivanje emocija / emocionalna hladnoća – dete deluje ravnodušno, ne reaguje na pohvale ili kritike.
Nedovoljna komunikacija – zatvara se u sobu, izbegava razgovor, daje kratke i površne odgovore.
Nedostatak interesovanja – gubi volju za hobijima, druženjem ili aktivnostima koje je ranije volelo.
Nemogućnost artikulisanja emocija – kada se pita „šta ti je“, dete ne ume da objasni osećaje ili kaže samo „ne znam“.
Mokrenje u krevetu (posebno kod starije dece i adolescenata) može ukazivati na emocionalni stres.
Strahovi vezani za školu – dete se žali na bolove u stomaku ili glavobolju baš pred odlazak u školu.
Strah od samoće – ne želi da ostane samo kod kuće ili da ide samo na trening.
Spavanje sa osvetljenjem u sobi (stalna potreba za sigurnošću).
Agresivnost ili povlačenje – nagla promena, ili preterana povučenost, ili neočekivani ispadi besa.
Smanjena koncentracija – teškoće u učenju i pamćenju, lako odvlačenje pažnje.
Poremećaji spavanja i apetita – nesanica, noćne more, prejedanje ili gubitak apetita.
Roditelji treba da obrate pažnju na sledeće:
- Dete izbegava školu ili traži da ga roditelj prati iako je starije.
- Dolazi kući sa povređenim ili izgubljenim stvarima (pocepan pribor, odeća, uništene sveske).
- Često ima neobjašnjive ogrebotine ili modrice.
- Odjednom se plaši korišćenja telefona, društvenih mreža ili izlaska napolje.
- Promene u društvu – dete izbegava ranije prijatelje ili je odjednom potpuno samo.
- Nizak osećaj sopstvene vrednosti – rečenice tipa: „Nisam dobar/dobra“, „Niko me ne voli“.
Ukoliko imate bilo kakva pitanje na ovu temu, slobodno pitajte putem poruke ili telefona.